MA KOGA SE TIČE

Ne bih mogao sa sigurnošću reći u kojem sam trenutku i kojim povodom prvi put postao nevidljiv.
Jedino što je sigurno, s godinama i iskustvom, razdoblja moje nevidljivosti postajala su sve duža i duža, razmak među njima sve kraći.
Je li to bolest ili je to dar Božji, ne bih znao.
Ponekad, bilo je to spasonosno rješenje, a u drugoj prilici kazna koja zna najviše boljeti.
Moja se okolina, posebno moja obitelj, već naučila na moja nestajanja i kada bi do toga došlo samo bi nonšalantno odmahnuli rukom uz duboki uzdah rezignacije: — Ah, evo ga, on opet postaje nedodirljiv.
Više su voljeli taj izraz od stvarnog stanja u kojem sam se nalazio. Tako su valjda, sebi i psihijatrima dokazivali da su sasvim normalne osobe u nenormalnoj okolini u kojoj ja djelujem pogubno.
Kad sam prvi put postao svjestan svog čudnog stanja?
Bilo je to tako davno...